Ovo je djelo povijesni roman. Pisan je štokavštinom utemeljenom na građanskom jeziku. Ima dosta latinskih riječi jer je roman pisan u 16. st. kada se latinski jezik još uvijek koristio.

Luka je bio žrtva društva u kojem je živio. Kao siroče, koje je pripalo zloj babi koja ga je čuvala za novac, tukla i mučila glađu, kao dijete koje je kasnije završilo u gradskoj kući kao sluga i trčkaralo, a na kojega je društvo potpuno zaboravilo, Luka nije ni mogao postati drugo do običan prosjak.

Meni se djelo svidjelo pogotovo zato jer su takve stvari još i danas aktualne. Ako je osoba iz slabostojeće obitelji onda je jako mala vjerojatnost da će doći na položaj o kojem mašta tj. biti ugledan u društvu i imati moć.

Prije mnogo godina pod vrletnim Susjedgradom živio mlinar i žena njegova mlinarica. Imali oni sina jedinca. Živjeli su sretno, a i novca imali.

Svi likovi i događaji potpuno su istiniti pa, osim povijesnh činjenica, iz romana saznajemo karakter ljudi, odnos kmetova i feudalaca, i samu borbu – seljačku bunu. Srž romana čini klasni sukob.

Kad su došli Njemci na vlast seljaci su postali vlasnici zemlje na kojoj su živjeli. To je dobro došlo Martinu. Davao je u zajam ljudima žita, vina, rakije i novaca, ako potpišu kod bilježnika Ugrinovića.

Senjski uskoci stalni su trn u oku Mlečana. Oni služe austrijskome caru i brane more od Mlečana i kopno od Turaka. Ponosni su, hrabri i odani svome gradu i kraju.

U Vlaškoj ulici živjela je djevojka po imenu Branka. Nije joj bilo više od sedamnaest godina. Bila je vrlo lijepa i vrijedna. Jednog dana dok je plela papuče došla joj je u posjet prijateljica Hermina.